O MRTVIMA SVE NAJBOLJE

Sasvim mali, ni po čemu poseban, običan, štaviše ružan grad, prostirao se duž goleme rijeke, ogrnut nabreklim brdima i matorim stijenjem.

Nekad velelijep i raskošan, sa dvorom i kulama, mermernom piscinom i katedralnom crkvom te zidinama što su se spuštale niz litice do luke, u kojoj su ukotvljene ležale boščanim čvorovima vezane dugačke bukove burinke. Veliki bi vranac, simbol i nimfa varoši, svakog jutra svojim promuklim glasom prizivao sunce iza šumovitog brda. Donosio je sreću ribarima i trgovcima koji su ga pozdravljali naročitom gestom u znak zahvalnosti. Biti zahvalan je bio način života stanovnika ovog sretnog mjesta. Pružali bi jadan drugome ruke, nazivajući Boga, želeći mir, sretan dan, sretan rad, svako dobro i od Gospoda zdravlje. Na ulaznoj kapiji grada, velikim slovima u kamenu, bio je uklesan znak dobrodošlice: “Ovdje smo svi jedno”. Žedan bi bio napojen, gladan nahranjen, nag odjenut, stranac bi bio brat rođeni… Gradske ulice su bile popločane najfinijom kamenom stazom. Bijeli krečnjak, granit i siga miješali su se sa čempresom i bršljanom. Dvorišta kuća, ukrašena ružama i jorgovanima, zazivala su crvenkaste ćeramidne krovove. Otvorena prozorska okna, okićena išaranim glinenim saksijama, grlila su izbujale slojeve mirisne lavande. Jutra na tržnici širila su miris pečenog peciva posutog kimom, što su ga s ljubavlju pravile vrijedne ruke domaćica. Svaki dan se mogla dobiti tek ulovljena riba, svježe voće i povrće, koje bi redovno mjerkali bezubi starci, prolazeći pokraj brojnih tezgi sa rukama na leđima, zagovarajući prodavce ko da će pazariti nešto. U smiraj dana palile bi se logorske vatre. Početak večeri bi označila trka djece kroz glavnu ulicu. Okupljeni mještani bi posjedali oko izvora svjetlosti i toplote, prepričavajući dan na izmaku i spremajuć se za novi. Stariji su grijali kosti i mudro davali pouke, pričajući priče iz davnina. Nije nedostajalo ni smijeha ni ljubavi.

Mjesto sreće.

Niko se nije mogao sjetiti konkretnog događaja ni kako je sve tačno počelo. Uglavnom, govorilo se da je od te godine svakog podneva padala sitna kiša, koju bi u jutarnjim satima smjenjivalo jako sunce. Ubrzo je sva ljetina propala, svaki zasad istrulio. Po gradskim zidinama nikli su ćilimi mahovine. Kroz kamene gradske staze iždžikljali korov i korijenje. Svaki je dom zaudaro na memlu, vlagu i buđ. A onda su stigle dotad nepoznate bolje. Prvo su stradale biljke. Za biljkama životinje. Za životinjama ljudi.

Bilo mjesto sreće.

U početku su tražili zaštitu, pomoć Svevišnjega, molili se danonoćno, prinosili darove, činili litije, kaluđeri klepali klepetalima, zvona zvonila, pojci pojali najljepše himne...

Bilo jednom mjesto sreće.

Zatim su ubili velikog vranca, nazivajući ga zlokobim gavranom, simbolom pomračenja sunca koje ih je zadesilo. Od nekadašnje nimfe varoši posto je crna ptičurina ružnog glasa, bijedni kradljivac ribe. Potom su srušili isklesanu tablu dobrodošlice. Ni žednog napojili, ni gladnog nahranili, ni nagog odjenuli… Stranac je bio tuđin i uhoda, rod rođeni krvnik najstrašniji. Samo su još stariji stanovnici obamrlo pružali jadan drugome usahle ruke zaborava. „O mrtvima sve najbolje“, govorili su izvještačenog osmijeha, izjavljujući saučešće usnuloj čaršiji.

Bilo jednom jedno mjesto sreće.

Niko se nije mogao sjetiti konkretnog događaja ni kako je sve tačno počelo. U toj tamnici svak je gledao samo na se do samoprezira. Nije više bilo onih sjetnih priča i suznih očiju, ispunjenih nostalgijom o ljubavima, koje su to mjesto činile sretnim i lijepim. Jednostavno, niko ga više nije volio. Vremenom se i vrijeme u njemu okamenilo. Prosto, tek tako.