„Nomen est omen”, govorli bi stari Latini. Kolko se ova izreka
odnosla na me, nešto nisam osto ubijeđen. Uostalom, kad su to pa ljudi i pitali
za saglasnost mučenika kom su „sašili” ime i nadimak? Priča kaže da sam nazvan po
đedu — Vladimir, te da sam jedini u cijeloj porodci ponosno ponio njegovo ime.
Nit je on imo taj osjećaj, pošteno govoreći ni ja. Stara je demistifikovala: U
to vrijeme, sedamdesetih, „Vladimiri“ su bili popularni, njoj se ime svidlo i
... to je. Valjda je đed i sam nekako predosjećo istnu, pa me u određenim
prilkama čašćavo jedinstvenim imenma. Jedno je označavalo nekog šeprtlju, drugo
razbojnika i harambašu. Ne mogu reći da mi je prijalo. Šutiš i autoritet đeda
ne dovodiš u pitanje. Umio je pak, kad bi bio dobre volje, kad spremi najljepše
bosanske uštipke i ćimbur, nazvat me Vanja. Tako je započela istorija mojih
nadimaka: Vuculja David, Čaruga, Vanja. Neđe pred osnovnu, preselli smo se iz Tuzle za Kladanj. Stari
dobio dobar posao i lijep dvosoban stan u centru, novogradnja. Nismo viš morali
bit podstanari. Škola taman krenla, drugara vazda. Uz školu i novi identitet,
novi nadimak. Još sam ko dijete zapamtio od očevih prijatelja, da nas „iz
donjeg kraja” zovu „Spreče”, šta god to značlo. Porodica me obilježla, pa se uz
mene lijepio jedan znak raspoznavanja i to — da l’ kad me pitaju čiji sam, da
l’ kad mi psuju mater. Vele: „sin one Crnogorke”. Opet, vrlo rano sam čuo i
nešto ponižavajuće. Bio sam treći osnovne. Nije to meni bilo najjasnije, ali
sam nekako razumio da se odnosi na me. Naime, išao sam s drugarma u jedno selo
s namjerom da provedemo dan u šumi, da pravimo nake loge. Sretnemo usput jednog
starijeg čoeka. Školski pristojno nazovemo: „Dobar dan”. Otpozdravi dedo, pa
će: „Djeco, kako se zovete?” Krene jaran: „Ja
sam Mirso, ovo je Šemso, a ovo je (za mene) Denis”. Imali smo druga
Denisa i jaran čisto da napravi fol. Kaže dedo: „Nemojte djeco govort dobar dan, tako se vlasi pozdravljaju. Naše je merhaba.”
Kaže Mirso: „Ma, šalim se. Ovo je Vlado.” Pogleda me dedo, pogleda u Mirsu koji
se smije i reče: “Ajte, djeco, ajte.”
Inače, Kladanj je bio čaršija nastanjena većinski
muslimanskim življem. Od onih pravoslavnih i katolika što je bilo, barem od
raje, kolko znam, imo sam povlastcu bit jedini Vladimir. Nekako je uz Vladimira
išlo Vlado, isto ko za Nebojšu Nešo, Nedžada Nećko, Tatjanu Tanja... Tako da
me, sem kad sam prozivan da odgovaram u školi il' kad su me starci htjeli
lemat, niko nije zvao punim imenom. Vazda — Vlado.
Naša čaršija je imala podjelu na raju i papke, na rokere i one druge. Ja sam išao
pod ono „rokere“, a oni vezivani za pojam „čaršijaši“. Normalno, kreneš puštat kosu
od prvog dana. Kosijana ti postane sve. Još kad počneš učit gitaru... Kralj si.
Usput, imaš idole na koje se ugledaš. Tako smo se nas nekolko ošišali nakratko,
kad se naš muzički idol čaršije ošišo. Bila je to Džonijeva frizura sa „Sunčane
strane”. Nekima je i ispalo dobro. Ja sam pokušo mom brici Tufi objasnt šta
želim. Rezultat je bio poražavajući. To se u narodu zvalo „đačka frizura”. Bile
su to poslijeratne zurke za djecu pune vašaka. Kad me video drugar na dodjeli
Omladinskih knjižica, umjesto uručenja, pružene ruke i čestitke, pred masom
odjeljenja, dobio sam: „Jebo ti majku, šta to uradi s glave?!” Frizura je
porodila čaršijski nadimak. Naime, vazda smo bili na košu. Niko nas nije mogao
ućerat u kuću. Te godne se igralo Evropsko prvenstvo u košarci. Kad su me vidli
nako ostrizanog, uz uobičajeno pominjanje matere, oduševljeno su rekli da ličim
na košarkaša Francuske — Ostrowskog. Muka je što se nisu mogli sjetit kako se čoek
zvao. Neko je rekao Žoel. Valjda je to bilo jedino francusko ime u tom trenutku
(Čoek se, inače, zvao Stefan). I osta ja Žoel
Ostrowski. Tako je bilo sve do početka rata i izbjeglištva u novu sredinu,
u Zvornik. Još prvih dana boravka sam pronašo teren i raju za basket. Igralo se
po vazdan. Nažalost, nekako će vremenom sport izgubit primat u mom životu, dok
gitara i r’n’r nisu popuštali. Slušalo se sve i svašta. Naravno, svaki
gitarista bude nafuran na nekog svog gitar-heroja. Moj heroj je bio gitarista
grupe Smak — R. M. Točak. Mislim, da đe god da sam stigo ispisat kakav grafit,
da sam uz ime stavio i ime svog uzora. Prirodno, eto i nadimka. Posta i ja Točak. S obzirom na izbjeglištvo, valjda je tu bilo nešto poetski.
Umjeli su mi i tepat — Tole.
Uglavnom, tako me ova čaršija upamtla. Kako rekoh, kosijana ti postane sve. U
njoj svaki roker osjeća snagu i znak raspoznavanja. E, to mom starom niko nije
uspio objasnit. Naćero me 24. aprila ’94. da se ošišam. Veli: „Il’ se šišaj,
il’ ne dolazi u kuću.” Zavezo ja onu repinu u pletencu. Plače mi cura što je sječe,
plačem ja. Odem kasnije na doradu kod frizerke sa sve, tada popularnom kod
džibera, zvorničkom, boldrik-frizurom. Reko: „Na nulu!” Kaže treba:” Joooj! Pa
zar t’ nije žao odsjeć tolku kosu?” Reko: „Sejo, maloprije sam odsjeko po
metra!” Odem kući, nasafunjam kupolu i pod žilet. Kad me stari video — u trans.
Kaže: „Bolje da se nisi ni šišo!” Et. Uglavnom, jedan period sam malo
eksperimentiso sa zurkama i imidžom, da bi je potom opet odlučio pustit. Ali, kosa
viš nikad nije imala tu snagu. Pa čak ni kad je dobla ono obilježje Crkve, onaj
nazirejski moment. Na Teološkom fakultetu u Beogradu je bilo puno kosijanera.
Njegovo se taj “samsonski” simvol. Uglavnom, vezivala bi se u repove ili
podvezivala. Sve je doblo drugi smisao u odnosu na r’n’r. Kako god, dobi ja u
toj novoj sredini, svoj novi nadimak — Čupo.
I kad sam ko apsolvent zaglavio seboreje pa se ošišo „na ćelavo”, pa i „nakon
svih ovih godina”, od braće i sestara sa mog faksa, vazda sam bio i osto —
Čupo. Eh, a o istoriji izvedenica od ono Vladimir ne vrijedi govort. Tolko i je
bilo, da ću sigorno „ispustit” koju: Vlatko,
Vladek, Vlajša, Valođa, Vlajko, Vace itd. I kako ono rekoše? „Nomen est omen!” Ja, ba.
Нема коментара:
Постави коментар