Umivana bezbrojnim rosama, kupana
slanama proljetnim, pokrivana snenim lapavicama, uspavljivana mrazom ledenim. Bila
sam divlja poput kose djevojačke. Nemirna, raspletena, razbarušena… Sve dok jednog dana nisam zastenjala pod
gazom čizama, tužna, mukom mučena, ja, svijetlozelena trava.
Gazili su me svojim olovnim
koracima, moju mrtvački ukočenu studen, nemilosrdno, jadan za drugim, umorni
vojnici.
Svaki je od njih na ramenima
nosio ustajao i gust sivobjeličasti plašt što zaklanja bremenitu prošlost i
porijeklo, čest i junaštvo.
Svaki je od njih nosio vlažnu maglenu
masku što prikriva silnu slavu svojih svetih predaka.
Svaki je od njih šatorskim krilom
pokrivao odraz sopstva.
Svaki je od njih bezličnom šapkom
spirao lice od savjesti.
Svaki je krvlju zadojen.
Svaki u krvi okupan.
Svaki krvlju pitan.
Svaki u krvi vjenčan.
Svaki u krvi umoren.
Bio sam bistar kao oko. Brz i
neukrotiv, slobodan poput vjetra. Hladan kao zora. Spuštao se od postanka do vječnosti
s planina. Uvijao kao zmija kroz jaruge i sutjeske. Sve dok jednoga dana moje, mahovinom
vlažno kamenje, nije zajecalo pod gazom divljih čizama. Ćutke su me zgnječili,
olovnim koracima. Mene, potok Kedron, ko mrtvački ukočenu studen, jedan za
drugim, pregazili su, nemilosrdno, umorni vojnici.
Postala sam beživotna usahla
trava, što čamotnoj pustinji vapi.
Postao sam beživotni potok smrada,
sav crven od krvi.
Na našoj obali, međ gomilom
leševa, umotano u teški šinjel, ležalo je odojče u naručju majke. Pjevalo je
pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj.
Нема коментара:
Постави коментар