137.

Umivana bezbrojnim rosama, kupana slanama proljetnim, pokrivana snenim lapavicama, uspavljivana mrazom ledenim. Bila sam divlja poput kose djevojačke. Nemirna, raspletena, razbarušena…  Sve dok jednog dana nisam zastenjala pod gazom čizama, tužna, mukom mučena, ja, svijetlozelena trava.

Gazili su me svojim olovnim koracima, moju mrtvački ukočenu studen, nemilosrdno, jadan za drugim, umorni vojnici.

Svaki je od njih na ramenima nosio ustajao i gust sivobjeličasti plašt što zaklanja bremenitu prošlost i porijeklo, čest i junaštvo.

Svaki je od njih nosio vlažnu maglenu masku što prikriva silnu slavu svojih svetih predaka.

Svaki je od njih šatorskim krilom pokrivao odraz sopstva.

Svaki je od njih bezličnom šapkom spirao lice od savjesti.

Svaki je krvlju zadojen.

Svaki u krvi okupan.

Svaki krvlju pitan.

Svaki u krvi vjenčan.

Svaki u krvi umoren.

Bio sam bistar kao oko. Brz i neukrotiv, slobodan poput vjetra. Hladan kao zora. Spuštao se od postanka do vječnosti s planina. Uvijao kao zmija kroz jaruge i sutjeske. Sve dok jednoga dana moje, mahovinom vlažno kamenje, nije zajecalo pod gazom divljih čizama. Ćutke su me zgnječili, olovnim koracima. Mene, potok Kedron, ko mrtvački ukočenu studen, jedan za drugim, pregazili su, nemilosrdno, umorni vojnici.

Postala sam beživotna usahla trava, što čamotnoj pustinji vapi.

Postao sam beživotni potok smrada, sav crven od krvi.

Na našoj obali, međ gomilom leševa, umotano u teški šinjel, ležalo je odojče u naručju majke. Pjevalo je pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj.