SAN

Zbornica. Drukčija nekako. Uspio sam je jedino poznat po iskrzalim svijetloplavim trakastim zavjesama koje su visile preko zatvorskih metalnih prozora što su skupljale čitava dva vijeka svu prašinu ovoga svijeta. Meni nepoznat kolektiv, ljudi strani. Pričali smo nešto o nečemu s pregršt hladne kurtoazije i kurtoafrike. Sreća pa je mučno praznoslovlje prekinula učenica, inače moja školska iz osnovne, ušavši u plavoj kecelji i s debelom kikom niz leđa, da obavijesti profesora da ga zove dežurni nastavnik i da iziđe na hodnik. Iziđem, na hodniku gangula. Prilazi mi dežurni i obavještava me u ime direktora da nisam smio ranije pustit đecu sa časa. Veli da je došlo do pucanja radijatorske cijevi u učionici i da curi vrela voda sa parom. Siđem sprat niže da vidim o čemu se radi, kad u hodniku masa đece u keceljama ribaju podove drvenim žutim četkama za pranje veša!? Zbunjen, spustim se sprat niže, a ono đeca stružu led sa zaleđenih stepenica!? Pitam: Šta radite, đeco? Šta se dešava? Oni ko po komandi pogledaju bijesno put mene. Jedni počnu dobacivat ružne riječi, drugi psovke, treći upozorenja da gledam svoja posla. Užasnut, a ni gor ni dolj. Pogledam u desno, vidim rampu za invalide. Otvorim širom staklena vrata i odlučim otklizat. Za mnom povici, a ja otklizo u snijeg. Na meni skafander. Crven. Onaj iz djetinjstva, na tregere, što se budžio preko čizama gumenjara. Krenem se valjat po snijegu sav sretan, oću puknut od milene. Ustanem. Primjetim da jedva dišem. Koračam usporeno. Iznad mene uzbrdica i zgrada od fasadne cigle. Ista zgrada u kojoj mi žive žena i đeca. Potrčim do vrha u želji da se popenjem. Ne ide. Grabim rukama ka vrhu, čizme mi proklizavaju. Ne odustajem. Nemam vazduha i hoću umrijet. Čujem vlastito srce u ušima. Pogledam u skafander  i nešto se ne slaže: otkud  to da sam dijete a velik mi stomak? Sav sam zategnut, zadrigo. Liježem u prtinu. Pahulje padaju u širom otvorena usta.