STRAŠILO

Sjedio je bahato zavaljen u poluraspadnutoj kineskoj stolici za ljuljanje, u oblaku cigarskog dima,  negdje daleko mislima odsutan, ispred ogromnog kompjuterskog monitora. Već odavno pušten slideshow obrtao je, kroz razne efekte i kombinacije, slike iz mladosti jednu za drugom. Iako je znao da ih bezveze gleda iz dana u dan, valjda je priželjkivao da će u njima pronaći nešto što dosad nije vidio, neki odgovor na sve. Kad bi popio koju više, pričao bi s nekom od tih fotografija. Zamišljao je nanovo događaje ili se nadovezivao na preživjela sjećanja. Sam bi se, potom, sebi smijao. Onda bi, opet, zašutio. Psovao sve te ljude i mjesta. Šutio, pa iznova.

-        Biiii-biiip! Biiii-biiip! Primili ste poruku!

Prenuo se! Nimalo ženstveni glas telefonske sekretarice odjeknuo je sablasnom, zagušljivom prostorijom.  Malo se zakašljao, počešao po neurednoj i zarasloj bradi, zastao na trenutak, pa stisnuo play.

-        Pa, đe si, jebote? Ko da si u zemlju propo!? Danas sam svraćala. Pitam komšije. Niko nema pojma. Šta se dešava, čoek? Je l' sve u redu? Jesi nešto ljut? O če…

Poruku nikad nije čuo do kraja. Psujući joj mater u sebi, sav grogi, pritsno je stop na sekretarici i uzeo još jedan srk već izlapjele kave „Dedo“ iz nekad omiljene šolje na kojoj je bio ugraviran slogan: Jebeš zemlju koja Bosne nema!

Da je kako mogao pritisnuti stop na sjećanje, a onda delete, bio bi najsretniji čovjek na svijetu. Dosta mu je bilo svega.  Život pun čami ga je i predugo gušio. Htio je da rojevi misli stanu. Sit je bio i košmara i buđenja u  goloj vodi uz vrisku. Progonila su ga lica nejači iz rata kako se igraju u plamenim jezicima. Pružali su ruke k njemu zovući ga nekim nerazgovijetnim glasovima. Bio je prestrašen i presretan istovremeno. Presretan što ih vidi, što ga ne osuđuju. Svako veče ih je u snovima molio da mu oproste, sve dok iz ognja ne bi izišlo lice Sv. Aranđela s mačem i kantarom koje se potom pretvorilo u jezivo strašilo u plamenu. Tad bi se budio unezvijeren. Nekad s erekcijom, drugi put drhteći upišan.

Bilo mu je muka od terapija i razgovora sa ljudima koji su glumili da ga razumiju, koji su se pravili da su dobri slušaoci, a koji su jedino pomagali darom mnoštva raznobojnih antidepresiva (ukus Zolofta ga je podsjećo na iritirajući miris tek pokošene trave i babinu slatku proju koja je jedino mogla i bit takva - slatka). Slično je bilo sa ratnim drugovima, kolegama iz škole, djevojkama za noć ili pokušajima dužih veza, čak i sa duhovnicima. Bio je sam samcat u svom ništavilu.

Zanimljivo, nekako se u WC-u osjećao slobodno. Valjda je taj prostor bio izolovan od buke. Unutra nije morao rukama stiskati glavu, nit se samopovrijeđivati. Unutra je imao jasnije i razgovijetnije misli, a i zvuk vodokotlića bi davao, nešto poput usisivača, ravni ton isona (taj neprekidni, ravni ton vječnosti je trebao!). Tu je jedino osjećao mir.

Izašao je u tišini, zatvorivši, gotovo pobožno, vrata za sobom.

Negdje na pola gluhe sobe zastao je na trenutak, malo se zakašljao, počešao po neurednoj i zarasloj bradi, okrenuo se prema vratima WC-a, odmahnuo rukom, i nešto im dobacio na njemu nekom znanom jeziku.

Negdje u susjedsvu začuo se zvuk vodokotlića.