Sjedio je bahato zavaljen u
poluraspadnutoj kineskoj stolici za ljuljanje, u oblaku cigarskog dima, negdje daleko mislima odsutan, ispred
ogromnog kompjuterskog monitora. Već odavno pušten slideshow obrtao je, kroz razne efekte i kombinacije, slike iz
mladosti jednu za drugom. Iako je znao da ih bezveze gleda iz dana u dan,
valjda je priželjkivao da će u njima pronaći nešto što dosad nije vidio, neki
odgovor na sve. Kad bi popio koju više, pričao bi s nekom od tih fotografija.
Zamišljao je nanovo događaje ili se nadovezivao na preživjela sjećanja. Sam bi
se, potom, sebi smijao. Onda bi, opet, zašutio. Psovao sve te ljude i mjesta. Šutio,
pa iznova.
Izašao je u tišini, zatvorivši, gotovo pobožno, vrata za sobom.
-
Biiii-biiip! Biiii-biiip! Primili ste poruku!
Prenuo se! Nimalo ženstveni glas telefonske sekretarice
odjeknuo je sablasnom, zagušljivom prostorijom. Malo se zakašljao, počešao po neurednoj i
zarasloj bradi, zastao na trenutak, pa stisnuo play.
-
Pa, đe si, jebote? Ko da si u zemlju propo!?
Danas sam svraćala. Pitam komšije. Niko nema pojma. Šta se dešava, čoek? Je l'
sve u redu? Jesi nešto ljut? O če…
Poruku nikad nije čuo do kraja.
Psujući joj mater u sebi, sav grogi, pritsno je stop na sekretarici i uzeo još jedan srk već izlapjele kave „Dedo“
iz nekad omiljene šolje na kojoj je bio ugraviran slogan: Jebeš zemlju koja
Bosne nema!
Da je kako mogao pritisnuti stop na sjećanje, a onda delete, bio bi najsretniji čovjek na
svijetu. Dosta mu je bilo svega. Život
pun čami ga je i predugo gušio. Htio je da rojevi misli stanu. Sit je bio i košmara
i buđenja u goloj vodi uz vrisku. Progonila
su ga lica nejači iz rata kako se igraju u plamenim jezicima. Pružali su ruke k
njemu zovući ga nekim nerazgovijetnim glasovima. Bio je prestrašen i presretan istovremeno.
Presretan što ih vidi, što ga ne osuđuju. Svako veče ih je u snovima molio da
mu oproste, sve dok iz ognja ne bi izišlo lice Sv. Aranđela s mačem i kantarom koje
se potom pretvorilo u jezivo strašilo u plamenu. Tad bi se budio unezvijeren. Nekad
s erekcijom, drugi put drhteći upišan.
Bilo mu je muka od terapija i
razgovora sa ljudima koji su glumili da ga razumiju, koji su se pravili da su
dobri slušaoci, a koji su jedino pomagali darom mnoštva raznobojnih
antidepresiva (ukus Zolofta ga je podsjećo na iritirajući miris tek pokošene
trave i babinu slatku proju koja je jedino mogla i bit takva - slatka). Slično
je bilo sa ratnim drugovima, kolegama iz škole, djevojkama za noć ili
pokušajima dužih veza, čak i sa duhovnicima. Bio je sam samcat u svom ništavilu.
Zanimljivo, nekako se u WC-u osjećao slobodno. Valjda je taj
prostor bio izolovan od buke. Unutra nije morao rukama stiskati glavu, nit se samopovrijeđivati.
Unutra je imao jasnije i razgovijetnije misli, a i zvuk vodokotlića bi davao, nešto
poput usisivača, ravni ton isona (taj neprekidni, ravni, ton vječnosti je trebao!).
Tu je jedino osjećao mir.
Izašao je u tišini, zatvorivši, gotovo pobožno, vrata za sobom.
Negdje na pola gluhe sobe zastao je na trenutak, malo se
zakašljao, počešao po neurednoj i zarasloj bradi, okrenuo se prema vratima WC-a,
odmahnuo rukom, i nešto im dobacio na njemu nekom znanom jeziku.
Negdje u susjedsvu, čuo se zvuk vodokotlića.
Нема коментара:
Постави коментар